islamski stav o otmicama i ubijanju talaca

Hatidža ben Kanneh: Vijesti koje u posljednje vrijeme ne ostavljaju nikoga ravnodušnima, bez obzira na kojem djelu Zemlje se nalazio, su otmice, ubistva i skrnavljenja tijela talaca. Te vijesti postale su skoro svakodnevni dogadaj u Iraku, a i nedavna drama s taocima u jednoj školi u Sjevernoj Osetiji bila je posebno potresna. Kada vijesti stignu do nas ne ostaje nam ništa drugo nego da se zapitamo o stvarnoj vezi islama s tim dogadajima!? Da li se takav odgovor na americku okupaciju muslimanske teritorije i zlocine koje su oni pocinili nad civilima mogu podvesti pod vjerska pravila, odnosno da li je na nasilje dozvoljeno odgovoriti nasiljem, bez obzira kako ono okrutno bilo, ili postoje propisi koji ogranicavaju djelovanje i u takvim situacijama!?
Ovo su samo neka od pitanja o kojima cemo govoriti veceras sa našim uvaženim gostom i cjenjenim alimom Jusufom el-Kardavijem kojem želimo dobrodošlicu u naš studio.
Doktore, da li su otmice o kojima skoro svakodnevnio slušamo dozvoljene šerijatom, odnosno da li se one mogu ubrajati u oblike ratovanja koji su šerijatom dozvoljeni?

Dr. Kardavi: Bismillahir-rahmanir-rahim. Zahvala pripada samo Allahu, dž.š., i neka je salavat i selam na posljednjeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu casnu porodicu i cestite ashabe, te na sve one koji slijede njegovu uputu do Sudnjega dana.

Islamski šerijat odreduje postupke ljudi u svakoj situaciji. Vjera nam s izuzetnom preciznošcu propisuje kako cemo se ponašati u govoru, radu, ibadetu, prilikom kupoprodaje i u bilo kojoj drugoj situaciji. U islamskom pravu svi postupci ljudi koji se smatraju odgovornim za svoja dijela, svrstavaju se u jednu od pet grupa i ne postoji niti ijedno djelo koje je van te podjele. Tih pet grupa djela su: vadžib (obavezno), mustehab (preporuceno), haram (zabranjeno), mekruh (pokudeno), mubah (dozvoljeno). Zbog toga je obaveza vjernika da svoja djela uskladi sa šerijatskim propisima, bez obzira da li se on nalazi u miru ili ratu, stanju straha ili sigurnosti, u svom odnosu prema samom sebi, prema svojoj porodici, ostalim muslimanima i nemuslimanima. Zbog toga vjernik nece nekontrolisano postupati ni u ratu, jer postoje precizni propisi koji ogranicavaju naše djelovanje.

Kada je u pitanju kidnapovanje ili zarobljavanje ljudi to je, u osnovi, zabranjeno, osim u ratu. Dakle, ti postupci su u vezi s ratnim stanjem, odnosno to je jedna od brojnih strahota koje sa sobom donosi rat. Zbog toga je on u Kur'anu opisan kao nešto što nije lijepo i što treba izbjegavati. Allah, dž.š., kaže: 'Allah je nevjernike pune srdžbe odbio – nisu nimalo uspjeli – i vjernike je Allah borbe poštedio. Allah je uistinu mocan i silan.' (El-Ahzab, 25.) Allah, dž.š., pojašnjava da je vjernike poštedio borbe zbog toga što o

na sa sobom donosi mnoštvo neugodnosti, strahota koje je bolje izbjeci, pogotovo kada se radi o obaveznom ratu.
U osnovi, postoje dvije vrste rata, dobrovoljni rat, kada covjek nije obavezan da ratuje nego se dobrovoljno prijavi u rat i obavezni, a to je rat protiv okupatora koji je okupirao odredene dijelove teritorija koje pripadaju muslimanima. Islamski ucenjaci su složni da, ukoliko neprijatelj okupira neko podrucje, obaveza svih vjernika je da se brane. Tada žena bez dozvole muža odlazi u borbu, a rob ne treba pitati svog vlasnika za dozvolu, shodno šerijatskom pravilu: 'Nema pokornosti stvorenju u onome što je grijeh prema Stvoritelju'. Dakle, stroga obaveza svakog pojedinca je da da svoj doprinos u odbrani od neprijateljske okupacije. Pojedinacna prava podredena su opcem pravu i kada ummet zadesi opasnost licno pravo ne može biti protivno interesu opceg.

Medutim, ako je suprotstavljanje neprijateljskom napadu stroga obaveza svakog pojedinca to ne znaci da svaki pojedinac ima pravo da se ponaša onako kako poželi ili kako situacija zatraži od njega, bez ikakvih pravila i ogranicenja! Vjernik mora poštovati moralne norme ponašanje u ratu koje tacno odreduju njegovo ponašanje. U islamu ne važi pravilo 'Cilj opravdava sredstvo'. Islam, pored uzvišenog cilja, traži i da nacin dolaska do tog cilja bude zakonit, odnosno, strogo zabranjuje upotrebu nedozvoljenog sredstva radi postizanja cilja ma kako on bio plemenit. Zbog toga je u islamu strogo zabranjeno ubijanje onih koji ne ucestvuju u ratu.
Kada je u pitanju zarobljavanje ili otmica, to je u ratnim okolnostima dozvoljeno, ali važi samo za one koji ucestvuju u ratnim aktivnostima ili direktno pomažu te aktivnosti. Medutim, kada se radi o osobama koje nisu direktno ukljucene u ratne aktivnosti, zarobljavanje tih osoba nije dozvoljeno! Posebno je zabranjeno uslovljavati slobodu nepravedno zarobljenih ispunjenjem nekih ciljeva s kojima oni nemaju nikakve veze. Ja sam ovaj propis detaljno pojasnio još prije osamnaest godina kada su otmicari zarobili jedan kuvajtski avion pun putnika. Otmica je trajala šesnaest dana a putnici su sve vrijeme bili primorani boraviti u avionu bez osnovnih uslova za život. Jednog putnika su ubili i izbacili iz aviona. Putnici koji su bili u avionu nisu poznavali otmicare niti su imali ikakve veze s njima i njihovim zahtjevima. Svako od nas može se naci u takvoj situaciji. Svako od nas može biti otet da bi se za njegovu slobodu tražilo ispunjenje nekakvih ciljeva s kojima oteti nema nikakve veze. S kojim pravom se to radi?! Ko ima pravo da plaši ljude na takav nacin?!

Islam strogo zabranjuje vjerniku da plaši slobodnog covjeka. Muhammed, s.a.v.s., je zabranio plašenje i u situacijama koje nisu ni blizu ovim o kojima mi razgovaramo. U jednom vojnom pohodu jedan ashab je stavio uže pod glavu i zaspao. Njegov drug mu je prišao s namjerom da se našali s njim pa je potegao uže koje je bilo pod njegovom glavim, nakon cega je covjek skocio iz sna. Na to je Muhammed, s.a.v.s., rekao: 'Vjerniku nije dozvoljeno da plaši vjernika!' Ovaj hadis se ne odnosi samo na vjernike, jer u drugom hadisu se kaže: 'Vjernik je onaj od cijih ruku su sigurni životi i imeci ljudi.' Dakle, plašenje nije dozvoljeno, pogotovo ako se plašenjem želi uslovljavati treca strana koja nema nikakve veze s osobom koja je oteta.

Hatidža ben Kanneh: Spomenuli ste da zarobljavanja i otmice u vezi s ratnim djelovanjem. Medutim, postoji li razlika, iako je ratno stanje, izmedu vojnika koji je došao da silom okupira našu zemlju i humanitarnih radnika ili novinara koji su tu da nam pomognu? Kakav je vaš stav u vezi s tim?

Dr. Kardavi: Naravno da postoji razlika. Ja sam to pojasnio i javno tražio od otmicara da oslobode dvije Francuskinje koje su bile otete u Iraku. Rekao sam da za njihovo oslobadanje postoje barem tri razloga. Prvi je stav Francuske o pitanju rata u Iraku. Poznato je da je ona bila protiv rata i da se u Vijecu sigurnosti suprotstavila americkom zahtjevu za rat. Zar su isti oni koji su poslali svoju vojsku u okupaciju Iraka i oni koji se protive upotrebi sile protiv Iraka?!
Drugi razlog je što su spomenute novinarke radile u našu korist. One su tu bile da prenesu u svijet vijesti o zbivanju u Iraku i da na taj nacin svijet dode do vijesti iz nekog drugog izvora osim americkog. Njih nije Amerika poslala tamo i smatram da one treba da budu svjedoci dogadaja na terenu.

Treci razlog je što osobe koje su žrtve otmice nemaju nikakve veze sa zakonima koji se izglašavaju u njihovim zemljama. Smatram da se ovdje radi o nedovoljnom poznavanju procedure o donošenju zakona u Francuskoj. To nije zakon koji je jedan covjek nametnuo pa je potrebna samo jedna naredba da bude opozvan. Taj zakon je prošao potrebnu proceduru i njegovo povlacenje nije nimalo jednostavno. Ja osudujem spomenuti zakon i smatram da je to nepravda koju treba ispravljati, ali, isto tako, otmica dvije nedužne djevojke koje nemaju nikakve veze s tim zakonom nije pravi nacin izražavanja svog neslaganja i ne može biti dozvoljena.
Nedavno sam se sreo sa ministrom vanjskih poslova Francuske i rekao sam mu da podržavam vanjsku politiku koju vodi Francuska, ali se oštro protivim unutrašnjoj politici koja je oduzela muslimankama pravo da se oblace po propisima vjere.
Zbog toga kažemo da je spomenuti zakon nepravedan, ali to nije razlog da se kidnapuju nedužni ljudi koji nemaju nikakve veze s tim zakonom i da se njihova sloboda uslovljava necim s cim oni nemaju nikakve veze.

Hatidža ben Kanneh: Irak je pod okupacijom stranih vojnih snaga i u Iraku postoje i snage koje se vojno suprotstavljaju okupatoru. Medutim, ima i onih koji pomažu okupacionim snagama. Kakav je stav islama o tome?

Dr. Kardavi: Nema sumnje da griješe oni koji pomažu okupacionim snagama. Okupacija Iraka nije legalna cak ni po medunarodnom pravu, jer Vijece sigurnosti nije odobrilo upotrebu sile u Iraku. Nisu imali nijedan opravdan razlog za napad na Irak. Jedino cime su pravdali svoj napad je posjedovanje oružja za masovno uništavanje. Medutim, medunarodni posmatraci ustanovili su da Irak ne posjeduje spomenuto oružje. Sve ovo nije bilo dovoljno!!! Oni koji se osjecaju jakim uradili su šta su naumili jer se ne boje slabijih od sebe. Dakle, ocito je da se ovdje radi o neprijateljskom pohodu koji je protiv svih zakona i svjetskih normi, zbog toga je jedino ispravan odgovor na to - otpor, ali u okviru šerijatskih pravila.

Hatidža ben Kanneh: Ono što možemo vidjeti u vijestima su stravicne scene ubijanja, odnosno klanja zarobljenika pred kamerama, odnosno ocima cijeloga svijeta. Da li se ovi postupci mogu opravdati?

Dr. Kardavi: Postupci koje možemo vidjeti u vezi sa zarobljenicima nemaju nikakve veze s islamom i njegovim propisima! Kada se jedna osoba zarobi, ona postaje ratni zarobljenik i ona posjeduje prava koja joj šerijat propisuje. Islamom je propisan lijep odnos prema zarobljenicima. Allah, dž.š., o zarobljenicima Bedra kaže: 'O Vjerovjesnice, reci zarobljenicima koji se nalaze u rukama vašim: ako Allah zna da u vašim srcima ima bilo šta dobro, dat ce vam bolje od onoga što vam je uzeto i oprostit ce vam. – A Allah prašta i milostiv je.' (El-Enfal, 70.) Kur'an im se obraca lijepim rijecima zbog toga je Muhammed, s.a.v.s., naredio da se lijepo prema njima postupa. Ashabi su najbolju hranu koju su jeli dijelili zatvorenicima i prema njima nije postupano na nedolican nacin.

Allah, dž.š., takoder, kaže: 'Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako ucinite! Da Allah hoce, On bi im se osvetio, ali On želi da vas iskuša jedne pomocu drugih...' (Muhammed, 4.) iako se radi o borbi, kada neprijatelj oslabi i ne pruža otpor nema potrebe za ubijanjem nego ih treba zarobiti, a nakon zarobljavanja osloboditi ih bez icega, ili tražiti otkup za njih, ili ih razmijeniti za zarobljene muslimane. Upravo tako je postupio Muhammed, s.a.v.s., sa zarobljenicima Bedra. Nekima je otkup bio da nauce deset muslimana da citaju i pišu, time bi zaslužili svoju slobodu. To je odnos prema zarobljenicima koji šerijat propisuje.
Tacno je da je Muhammed, s.a.v.s., naredio da se neki zarobljenici pogube, medutim, njih je bilo samo trojica, i to zbog djela po kojima su se isticali. Takve mi danas nazivamo ratnim zlocincima. Ta trojica bila su poznata po mucenju i proganjanju muslimana. To je bila presuda samo za njih trojicu, a prema obicnim zarobljenicima se dostojanstveno odnosilo.

Takoder, mucenje ili masakriranje leševa strogo je zabranjeno. Muhammed, s.a.v.s., pojašnjavajuci odnos vjernika prema životinji prilikom njenog ubijanja kaže: 'Kada ubijaš, uradi to na najljepši nacin, a kada kolješ kolji na naljepši nacin!' Muhammed, s.a.v.s., kada bi slao izvidnice ili vojsku u pohod davao bi im uputstva, govoreci: 'Nemojte unakažavati mrtve, niti ubijati djecu, niti žene, i nemojte sjeci stabla...' Dakle, to je strogo zabranjeno, cak i kada neprijatelj to radi našim poginulim! U vrijeme rata izmedu muslimana i Perzijanaca pred halifu Ebu Bekra donesena je glava perzijskog vojskovode, a halifa skoci i upita o cemu se radi. Kada su mu objasnili da tako Perzijanci postupaja s našim zarobljenim vodama, on se rasrdio i rekao: 'Zar da se povodite za njihovim obicajima, zar da njihov sunnet stavljate ispred Poslanikovog, s.a.v.s., sunneta!?' Onda je naredio da se to više nikada ne smije ponoviti jer je to okrutan obicaj nevjernika.
Dakle, masakriranje mrtvih tijela obicaj je nevjernika i muslimanima nije dozvoljeno da se tako ponašaju!

Hatidža ben Kanneh: Spomenuli ste mnogo toga što nije dozvoljeno u ratu. Šta ostaje slabo naoružanom Iracaninu cime bi se on mogao suprotstaviti neprijatelju koji posjeduje najsavremenija oružja današnjice?

Dr. Kardavi: Slabo naoružanje ne daje za pravo da se ohalali ono što je šerijatom strogo zabranjeno, niti da se ucini nešto od onoga što je zabranjeno. Takoder, u svim ovim nemilim dogadajima u i oko Iraka ne treba zaboraviti na ulogu pojedinih stranih tajnih službi koje žele doprinijeti destabilizaciji države, pa i cijeloga regiona. Mosad i americke tajne službe su nekoliko puta optužene za odredene aktivnosti koje nisu u službi stabilizacije niti povratka povjerenja u Iraku. Dakle, u zemlji je opci nered, smutnja i u takvom stanju se mnogo šta negativno desi, pa se na kraju želi pripisati islamu i muslimanima. Na sve to moramo obratiti pažnju.

Hatidža ben Kanneh: Uloga islamskih ucenjaka, upravo u ovakvim situacijam, je da upute ummet kako da se ponaša. Mnogo je primjedbi na racun islamskih ucenjaka da nisu bili dovoljno glasni u vezi s dogadajima ciji smo svjedoci. Da li je takav stav islamskih ucenjaka po necijoj želji ili postoji drugi razlog?

Dr. Kardavi: Kada je u pitanju Irak, tamo postoji jedno vijece koje su oformili iracki islamski ucenjaci radi upucivanja naroda i objašnjavanja islamskih propisa. To vijece imalo je zapaženo djelovanje nekoliko puta u rješavanju odredenih problema. Jedan clan tog vijeca je sazvao konferenciju za štampu na kome je javno pozvao otmicare novinarki da ih oslobode i pojasnio stav vijeca o tom pitanju. Dakle, glas islamskih ucenjaka je prisutan i cuje se. Medutim, postoje pojedinci koji, kada god cuju glas islamskih ucenjaka, to koriste kao razlog izlijevanja svoje srdžbe pod izgovorom da vjerski ucenjaci ne treba da se miješaju u politiku! Kao da niko ne treba pojašnjavati šta je dobro a šta zlo, i kao da nije potrebno upucivati ljude da rade dobra djela a odvracaju od loših! Ja smatram da je upucivanje na dobro i odvracanje od zla obaveza uleme koju im je Allah, dž.š., odredio, a On u Kur'anu kaže: 'A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da ce je sigurno ljudima objašnjavati da nece iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leda svoja bacili i necim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili!' (Alu Imran, 187.)
Kada smo osnovali Medunarodno vijece islamskih ucenjaka i kada je poceo njegov rad, prenoseci Allahovu istinu ljudima, na nas su se okomila džehennemska pašcad sa svih strana. Medutim, to nije razlog da odustajemo od naše zadace i da prenosimo rijeci istine svim ljudima! Smatramo to svojom obavezom, bez obzira da li se to nekome svidalo ili ne!

Hatidža ben Kanneh: Na telefonskoj liniji je Muhammed el-Kubejsi, predstavnik Vijeca islamskih ucenjaka za vanjske poslove, izvolite u programu ste!

Muhammed Ajjaš el-Kubejsi: Nema sumnje da je nama u Vijecu jako potreban razgovor sa našom bracom islamskim ucenjacima radi savjetovanja s njima i uzimanja iskustva od njih za naše postupke u ovakvim situacijama. Za ovu priliku želim da vam dam nekoliko informacija kako biste imali bolju predstavu o dogadajima u Iraku. Ja sam prije petnaest dana bio u Bagdadu i Faludži te sam vidio mnogo dogadaja koji nisu onakvi kakvima se prikazuju u medijima. Tacno je da je islamski pokret otpora ponekad znao uhapsiti odredene osobe radi uzimanja informacija od njih bitnih za otpor, ili radi ispitivanja njihove uloge u ratu. Nekoliko osoba je prošlo tu vrstu ispitivanja nakon cega su pušteni, a još nijednog nisam cuo da se požalio na tretman koji je imao dok je bio uhapšen, za razliku od naših zarobljenika u Ebu Garibu i drugim zatvorima.
Drugo pitanje je to što mnogi brzopleto postupaju u osudi odredenih postupaka snaga otpora. Sjecam se velike kritike upucene Iracanima nakon otmice dvojice Pakistanaca, zato što oni nisu došli u Irak radi okupacije nego radi zarade. Medutim, u toku istrage se dokazuje, a oni su to i javno priznali, da su radili na prikupljanju obavještajnih podataka za Amerikance.

Takoder, imamo i javno priznanje jednog 'humanitarnog radnika' iz jedne nama bratske zemlje koji je priznao da je postavio dvadeset pet navigacionih uredaja koji oznacavaju mjesto koje treba bombardirati. Sam je rekao da je na takav nacin veliki broj mesdžida bio bombardovan.
U Feludži je pogoden centar za regrutovanje policije u kojem je tada poginuo veliki broj ljudi. Odmah nakon dogadaja došao sam na lice mjesta i pitao prisutne o autu koje je eksplodiralo. Svi su, zacudeni, odgovorili da nikakvo auto nije eksplodiralo, nego je americki avion ispalio raketu koja je pogodila centar!? Dakle, ocito je da se radi o vješto izrežiranim dogadajima koji imaju za cilj da optuže snage otpora za nered.

Takoder, svojim ocima sam vidio ženu, a njen slucaj su prenijele neke tv-stanice, koja je trebalo da se uda. U noci kada je bila njena svadba dolaze Amerikanci, provaljuju u kucu i odvode mladu u poznati Ebu Garib, i to sve pod izgovorom da je njen brat optužen za neko djelo protiv Amerikanaca!?!
Takvi i slicni slucajevi nekada proizvedu revolt obicnog svijeta koji je nemoguce kontrolisati, te u revoltu urade nešto što se pripisuje irackim borcima. Dakle, situacija je dramaticna i svi dogadaji se nastoje maksimalno eksploatirati za ciljeve okupatora.

Zbog toga, koristim se ovom prilikom, da javno, i krajnje iskreno pozovem sve bratske islamske, i ostale prijateljske zemlje da pomognu i nama i sebi! Najbolje ce pomoci i nama i sebi tako što nece dozvoliti da njihova djeca dolaze u Irak i prikljucuju se okupatorskoj eliti. Samo tako cemo izbjeci mnoge neugodnosti i spasiti dosta nedužnih života. U Iraku bjesni krvavi rat koji svakodnevno odnosi desetine života. Zbog toga, nemojte dozvoliti da vaša nedužna djeca ginu, bez obzira pod kojim izgovorom su došla u Irak! Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

Dr. Kardavi: Allaha, dž.š., molim da nagradi našeg brata za javljanje i ove informacije koje nam je prenio. Kao što sam rekao, odbrana od okupacije obaveza je vjernika i tu nema nikakve sumnje. Kada su u pitanju ljudi koji su špijuni, rade za neprijatelja, i to njihovo djelo se dokaže, onda je njihovo ubistvo dozvoljeno, bez obzira da li je musliman ili ne. Za vrijeme Muhammeda, s.a.v.s., u Medini je boravio Hatib bin ebi Beltaah koji je špijunirao u korist mušrika. Kada je za to cuo Omer, r.a., tražio je dozvolu od Poslanika, s.a.v.s., da ga ubije. Poslanik mu to nije dozvolio samo zato što je on bio ucesnik bitke na Bedru.
Zbog toga su islamski ucenjaci složni da je dozvoljeno ubiti neprijateljskog špijuna, jer je on u ratu protiv nas, bez obzira kako se zvao ili izgledao, naravno, ukoliko postoje dokazi za takve njegove postupke.